Papuk Extreme Challenge je festival koji se održavao od 1. do 3. lipnja 2018 u Orahovici. U sklopu festivala su se održavala natjecanja u 7 sportova i 11 disciplina, koncerti, predavanja, kamp za klince i još puno toga. Neću pisati o cijelom festivalu jer nažalost nisam se mogla duže zadržati i prisustvovati svim aktivnostima, ali sam uspjela otrčati trail utrku od 11.5 km u sklopu Papučkog maratona.
Dugo sam se dvoumila između polumaratona i kraće utrke, ali na kraju sam dobro odlučila i prijavila se na rekreacijsku utrku od 11.5 km. Tko god je mislio da je Slavonija samo ravna mislim da ga je Papuk u to dobro razuvjerio. Kotizacija za utrku je bila 50 kn, odnosno 75 kn za kasnije prijave.
Par tjedana prije utrke odlučili smo s ParkRunnersima iz Našica probati proći barem dio staze da vidimo što nas čeka na dan utrke. Krenuli smo od jezera prema Ružici gradu, shvatili da taj dio se ”ne može” trčati i prošetali do Ružice. Drugi dio staze je bio već nešto lakši i napokon smo krenuli sa stvarnim trčanjem. Trčanje nije baš dugo trajala jer se uskoro ispred nas ukazala planina.
Pogledala sam gore prema vrhu i pomislila dobro da sam prijavila samo 11 km, polumaraton bi zaista bio preveliki zalogaj. Cure oko mene su već počele pričati kako odustaju od utrke, ali sam ih hrabrila da ćemo u krajnjem slučaju samo prošetati stazom. Bitno je da sudjelujemo i damo našu podršku organizatorima. Ipak, ovo je naša Slavonija i naš kraj kojem toliko fale ovakvi festivali i događaji.
Sreli smo ljude koji znaju trasu utrke i pokazali nam ostatak staze. Kasnije je bilo manjih uzbrdica i nizbrdica, ali smo ih odradili bez problema. Jedini meni problem je bilo spuštanje s one iste planine na početku. Nemam niti dobre tenisice za takvu stazu, a i koljena su se dobrano bunila. Uvijek imam osjećaj da sam općenito poprilično šeprtljava za takve staze i jedino što pokušavam je ne pasti i ne iskrenuti nogu. Kad smo se spustili dolje pomislila sam da nije bilo toliko strašno i da će utrka super proći. Lijepo je kada probaš nešto novo, a trail je za mene definitivno još neistražen teren.
Dan utrke
Na dan utrke sam došla s frendicama oko pola 9 (sat i pol prije utrke). Taman smo preduhitrile gužvu na preuzimanju startnih paketa. U startnom paketu, uz broj s čipom, smo dobili izotonični napitak i energetsku pločicu. Neki će možda pomisliti da je startni paket siromašan bez majice i ručka, ali i majica i ručak su se mogli kupiti uz donacije. Majice su meni jedne od najljepših koje sam vidjela na utrkama. Pohvala dizajnerima koji su osmislili tri različita dizajna na majicama u bijeloj, crvenoj i crnoj boji. To je nešto što bih nosila i mimo treninga i utrka. Nažalost dok sam ja došla do kućice mog broja je već nestalo.
Polako se počelo okupljati sve više i više sportaša uz jezero i počela sam sretati neka poznata lica s utrka. Uvijek mi tako brzo proleti to vrijeme do samog starta. Dok namjestiš broj, pozdraviš se sa svima, ostaviš svoje stvari, opališ koji selfi i fotku s ekipom i utrka već počinje.
Start je bio u 10 sati. Smjestili smo se na startnoj liniji. Ispred nas su i isto vrijeme startali biciklisti, a iza nas planinari. Organizator nam je na startu objasnio put, oznake i mjesta okrjepe. Zapaljene su baklje crven bijeli plavi i ubrzo se oglasio start.
Ovo je prvi put na utrci da nisam prošla kroz naguravanja, slučajnog podmetanja nogu, padanja i sl. Svi su mirno se uputili prema stepenicama i lagano počeli hodati do Ružice. Nekako mi je srce bilo na mjestu kada sam skužila da se samo par trkača zaletjelo naprijed i počelo trčati mi ostali smo lagano šetali s upitnicima nad glavom. Kada smo došli do one THE planine i najvećeg uspona počeli smo sustizati one optimistične trkače koji su se na prvu zaletjeli i onda shvatili da od trčanja ništa. Ja sam sve to nekako kroz smijeh prolazila i zaista uživala u svakom tom mukotrpnom trenutku.
Kada smo napokon došli do vrha napokon sam odahnula, reko sad ide lakši dio staze gdje ćemo ponovo moći trčati. Vraga. Kada smo testirali stazu mi smo skrenuli lijevo na ravno misleći da je to pravi put. Jedna djevojka pored mene se smijala i rekla ne ne idemo gore. Gdje gore??? Staza se nije ni vidjela jer smo se doslovno morali popeti pridržavajući se rukama. Stvarno? Još gore? Pogledala sam prema vrhu i umirala od smijeha. Na Garmin se nisam ni usudila gledati jer mi je do 4. km trebalo oko 55 minuta onda si možete zamisliti koliki je to uspon i zašto gledanje na sat nije dobra ideja.
Uskoro smo stigli do okrjepe. Na okrjepama nas je dočekalo voće, Cedevita, Red Bull, voda i Napolitanke. Ponovo sam napunila svoju bočicu koju sam nosila u ruci jer ipak ne znaš što te čeka do kraja. Inače mi na živce ide nosanje bilo čega dok trčim, ali razmišljala sam što ako se zagubim i satima lunjam po šumi dobro mi bilo barem vodu imati uz sebe. Na sreću staza po meni je bila odlično označena i nismo niti jednom zalutali i pitali se di sad. Na okrjepi je taman došla poznata ekipa koja je bila iza nas. Nekako smo se na tom dijelu grupirali i do kraja utrke sam bila s istom ekipom. Toliko mi je bilo zabavno u društvu ljudi koji su isto prolazili kao i ja. Svoj prvi trail. Zajedno smo se smijali, plakali, psovali planine i veličali cestu. Nismo zaista to mislili, ali toliko dugo smo prolazili tih par kilometara da nikada doći barem do polovice.
FOTO: Sportsko rekreacijski klub “Baraber extreme team” Belišće
Poslije prve okrjepe je slijedio dio staze koji se meni nije ni malo svidio. Naša trasa se spojila s rutom biciklista. Svi zajedno smo išli nizbrdo. Nimalo lijep osjećaj kada u sred šume na puteljku pored tebe biciklisti ”divljaju” ne znam koliko km na sat i to nizbrdo. Držala sam se postrane i molila Boga da me nitko ne zakači, da nitko od biciklista ne padne i ne pokupi sve nas skupa sa sobom i da prema nikome ne otfrkne neke grane, koje su se lomile pod kotačima. Na svu sreću taj dio staze je kratko trajao i napokon smo se mogli opustiti i bezbrižno trčati / hodati.
Ispred nas se našao zadnji najveći uspon. Svi smo počeli kukati, ali uživali u svakom trenutku borbe s planinom. Ima nešto toliko posebno na utrkama na kojima ne gledaš na sat. Onda istinski uživaš i opušteno prolaziš svakim kilometrom. Ne znam na kojoj utrci sam se toliko dobro nasmijala.
Napokon vrh
Napokon smo stigli do vrha Kapovca (Kapavca). Kasnije sam googlala i saznala da je to najviši vrh na Krndiji visok 790 m. Iskreno tako sam se i osjećala, kao da sam se popela na najviši vrh planine. Na vrhu se nalazi televizijski odašiljač i vidikovac. Nisam mogla odoljeti da se ne popnem na vidikovac i vidim kakav je pogled. Svejedno mi je bilo hoću li pretrčati utrku za +/- 10 min ovaj pogled se ne propušta.
Tu smo se okupili i slikali. Toliko smo bili ponosni na sebe. Poslije toga nema više penjanja i staza vodi samo prema dolje. Ja sam pokušavala samo da ne zapnem za neku grani ili upadnem u neku rupu i ne ozlijedim se. Ostala sam zadnja u redu jer sam se koncentrirala na svaki korak. Prošli smo još jednom pored iste okrjepne stanice, ali nismo se previše zadržavali. Spuštanje je vrlo kratko trajala. Imam osjećaj da smo se spustili u roku 5 minuta dolje. Uskoro smo završili na cesti koja vodi do jezera gdje je bio finish. Naravno da je na kraju morala biti uzbrdica pa smo svi jaukali zajedno do cilja.
Vrijeme 1:51:13 ?. Kada uzmem u obzir da u tom vremenu pretrčim polumaraton shvatite ozbiljnost ove staze. Poslije utrke smo se samo bacili u jezero da se ohladimo i gledali ostale patnike koji trče prema cilju. Imati jezero u kojem se možeš kupati pored mjesta utrke je tolika divota da to ne mogu opisati. Pogotovo kad je u pitanju utrka na +25°C.
Kada smo došli sebi i dočekali ostatak prijatelja, otišli smo na ručak pod šatore. Za ručak uz simboličnu donaciju ste mogli pojesti neka poznata slavonska jela poput: fiša, šarana na rašljama, čobanca, graha i sl. Ja sam odabrala ćevape jer sam bila toliko gladna da mi se nije dalo petljati s kostima od šarana. U međuvremenu sam srela još puno poznatih lica koji su s oduševljenjem pričali o utrci i općenito festivalu. Samo jedna prijateljica kojoj je ovo isto bila prva utrka na brdima je rekla sad i nikad više. To je to trail ili voliš ili ne voliš. Nema između.
Što se mene tiče, ja se nadam nastavku iduće godine. Vjerujem da su svi sportaši isto uživali u svojim disciplinama. Čestitke pobjednicima, svim sudionicima i organizatorima. Zaista odlično odrađen posao.
