Vikend proveden u odličnom društvu na Neptun Trail 2019.

358

U subotu, 9.2.2019. je održan Neptun Trail u Osijeku na Pampasu u organizaciji Sportsko rekreativnog kluba ”Žuti šešir”. Neptun Trail je prva utrka Slavonsko-baranjske lige i dio Canicross Croatia trail lige.

Iskreno ne pratim baš trail utrke koje se događaju u blizini (jer još uvijek nemam trail opremu) tako da sam i za ovu utrku saznala u petak, dan prije održavanja. Nisam bila sigurna kakva je staza i koliko zahtjeva trail opremu, ali sam se javila ekipi i saznala da je staza uglavnom ravna i da ima nešto blata. Javila sam se prijateljici Maji s kojom inače trčim vikend dužine i odlučile smo trčati utrku. Ionako trčimo u šumi po svakakvom terenu i zadnjih mjesec dana nam blato nije nepoznanica. Koju sekundu smo dvojile koju dužinu odabrati, kratku od 12 km ili dugu od 21 km, ali vrlo brz je bio zaključak ako već idemo ajmo i duže trčati. Uz te dvije staze bila je još i canicross utrka sa psima, a s obzirom koliko pasa je bilo u startnom prostoru rekla bih da je vrlo posjećena i ta utrka.

neptun trail

neptun trail

Startnina je iznosila 70 kn što je sasvim ok za ono što se dobije. Uz startni broj smo dobili čokoladice od obrta Veseli vagon vlasnice Margarete Vučak. Margareta ručno radi čokoladice koje su zaista fenomenalnog okusa i baš sam im se obradovala. Veseli vagon inače možete naći na osječkoj tržnici.

Najavljivali su lijepo vrijeme i sunce, ali nažalost od sunca ni s. Ujutro nas je dočekala magla i zima. Dobro pa sam u zadnji tren ugurala još i šuškavac u ruksak. Start je bio kod Konjičkog kluba na Pampasu u prostorima Udruge Mogu. Odmah smo sreli dobro poznata lica iz Našica, Belišća, Slavonskog Broda, Osijeka i okolice. Na ovakvim utrkama uvijek gledam da ranije dođem da uspijem pozdraviti sve poznate ljude. Volim to druženje na tim lokalnim utrkama gdje imaš osjećaj kao da si kod kuće. Bilo je ukupno oko 180 trkača, a neki su došli čak iz Inđije.

Foto: URT Nexe Team
Foto: URT Nexe Team

Duga staza je startala u 10 sati. Okupili smo se zajedno oko starta, malo cupkali na mjestu i slušali upute organizatora. Brzo smo se sjurili dolje uz Dravu i utrka je krenula. Moram priznati da nikada nisam prolazila ovom rutom, ali definitivno neće biti zadnji put. Trčali smo uz Dravu, kroz šumu i šikaru koja vodi do novog mosta u Petrijevcima.

Vrlo brzo sam na stazi ostala sama. Još uvijek mi se noge navikavaju na trail i pokušavala sam ne zapinjati toliko sama za sebe. Pustila sam si glazbu i stavila samo jednu slušalicu jer mislim da trail izgubi čar ako ne čuješ ništa oko sebe. Staza je po meni bila odlično označena dva puta sam samo na raskrižjima zastala da vidim gdje je iduća oznaka i bez problema ju vidjela tako da nije bilo lutanja i vraćanja. Blata je bilo, ali ništa strašno. Oko 10. km sam sustigla jedan dio ekipe tako da više nisam bila sama. Približavali smo se ogromnom mostu koji za sad ne vodi nikuda. Izgledao je zaista grandiozno, pogotovo u toj magli. Na mostu smo imali okretište gdje smo trebali precvikati svoje kartone. Dobro da nisam tamo bila sama jer ne bih imala pojma što trebam raditi. Ovo mi je 2. trail u životu tak da imam još puno toga za naučiti.

neptun trailKad smo se vraćali postalo mi je teško trčati. Osjećala sam se baš iscrpljeno. Nisam mogla dočekati napolitanke i vodu na okrjepi. Napolitanke su me spasile. Mislim da sam počela podcjenjivati polumaratonsku dužinu i koliko teška može biti ako se dobro ne pripremiš. Nakon napolitanki sam se zaista počela osjećati bolje. Do 19. kilometra sam došla bez problema, a onda sam se našla na klizalištu od blata. Kako smo već drugi put prolazili istom rutom i sad je tu već veći broj nogu razgazilo stazu zaista je bilo nemoguće u običnim tenisicama proći taj dio trčeći.

Foto: Romano Kraštek

Stala sam i počela hodati. I kad sam i pomislila da mogu početi trčati proklizala sam, zapetljala se i tresnula u blato. Nije bilo nikoga u blizini da vidi taj majstorski potez, a i fotograf se na svu sreću nalazio kojih 30 m dalje. Moralo se i to dogoditi. Svi mi kažu da je to čar traila. Meni je čar takvog trčanja što ti je mozak na paši. Ne razmišljaš joj hoću li se sad malo zaprljati, hoće li se ta mrlja oprati, hoću li ugaziti u lokvu, hšta će reći drugi kad me vide prljavu. Haha. Mozak u potpunosti slobodan.

Na kraju, svoj na svome sam kročila na beton i završila utrku kao 5. žena. Moja prijateljica Maja je završila na 3. mjestu. I čestitam joj od srca.
Odmah sam se išla presvući jer sam cijela bila mokra i blatnjava i iskreno nisam znala odakle da se i počnem skidati. Vratila sam se na klopu i druženje s ostatkom vesele ekipe koja je završila utrku. Imali smo na kraju za klopu onaj fini sendvič u lepinjama + pivo/cola/red bull. Maja je kao nagradu dobila knjigu od Hrvoja Jurića: Cestom leda do kraja svijeta. Mislim da je to jedan od boljih poklona za trkača. Mene bi svakako knjiga više razveselila nego npr. majica.

Uglavnom bio je to odlično proveden vikend u super društvu. Možda nije utrka koja će ispuniti naslovnice novina i portala, ali je ovo tip utrke gdje se zaista osjećaš dobrodošlo. Imaš potrebu i javiti se nekome na odlasku da se zahvališ. Čestitam svim trkačima i njihovim četveronožnim ljubimcima. Žao mi je jedino što nisam vidjela ulazak u cilj peseka. Vjerujem da je bilo zabavno.

Čestitam pobjednicima utrka i zahvaljujem organizatorima na odličnom druženju.

 

Leave A Reply

Your email address will not be published.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.